“Igra s optimizmom”, naziv je izložbe skulptura akademskog kipara Mustafe Skopljaka, čija je večerašnja izložba bila treća po redu organizirana u Bosanskom kulturnom centru Tuzla.
Zidove galerije BKC-a Tuzla krasi oko 60 radova koji čine skup crteža na platnu i ovčijoj koži, kao i skulpture od žice presvučene salvetom ili kombinovanim tehnikama.
Osvrnuvši se na 6. Bijenale umjetnosti minijature BiH direktor BKC-a Tuzla i pomenutog Bijenala, Semir Fejzić kazao je da je veliko zadovoljstvo što je žiri 6. BUM BiH nagradio rad uvaženog profesora Skopljaka. “Čast nam je ugostiti jednog od najznačajnijih savremenih umjetnika naše zemlje i uvjeren sam da će se saradnja nastaviti i ubuduće”.



Izložbu je otvorio Ćazim Sarajlić, historičar umjetnosti.
Mustafa Skopljak rođen je 10. avgusta 1947. godine u Kotor Varoši. Srednju školu primijenjenih umjetnosti završio u Sarajevu 1970. godine. Nakon toga upisuje Pedagošku akademiju, likovni smjer, na kojoj apsolvira.
Na Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu upisuje se nakon njenog osnivanja i diplomira 1977. godine u klasi profesora Alije Kučukalića. Postdiplomski studij završio je 1988. godine kod istog profesora. Studijski je boravio u Londonu 1982. godine.Član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1972. godine.
U periodu od 1993. do 1998. godine radio je lutke, scenu i kostime za lutkarske predstave “Bajka o Sarajevu“ i “Tajna dvorske lude“ za Pozorište mladih u Sarajevu. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku za kiparstvo i na Pedagoškoj akademiji u Mostaru, na Odsjeku za likovnu kulturu.
Do sada je imao 47 samostalnih izložbi i učestvovao je na više od 320 kolektivnih izložbi.Učestvovao je na 76 kiparskih simpozijima i likovnih kolonija u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Dobitnik je 28 nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad.
BKC Tuzla
O izložbi:
Igra s optimizmom Mustafe Skopljaka
ili
Koliko, zaista, košta Svetog Petra kajgana?
Gledajući radove iz novog ciklusa Mustafe Skopjaka koje je nazvao Igra s optimizmom,umjetnika hic et nunc,a bacajući pogled na zaista bogatu umjetničku biografiju čovjek bi se mogao lako prevariti, i upitati se: zar je to isti onaj Mustafa Skopljak koji je još prije četrdeset godina djelovao u grupi 1+1+1 (zajedno sa M. Ćerimagićem i E. Numankadićem), ili prije skoro dvadeset nagrađen u okviru “Svjedoka postojanja” od A.I.C.A, bosanskog odjeljenja Međunarodne asocijacije umjetničkih kritičara? Svježina njegovih novih radova ne bi upućivala na to da se radi o istom umjetniku, ali umjetnost, u krajnjem, i služi za to da nas iznenadi, da iznova pokrene gotove i uvriježene predodžbe o životu i svijetu.
Baveći se nekom vrstom primarnih, prvinskih formi u svojim ranim skulpturama, Skopljak je nagovijestio nešto drugačiji put od onoga kojim najčešće zamišljamo da idu likovni umjetnici. Mogli bismo pomislitida mu je tada na umu bila misao Claudea Levi Straussa da je “svijet počeo bez ljudske rase i da će sigurno završiti bez nje”, jer ti u predmeti izgledali nekako vanvremenski, jednostavno rečeno vanzemaljski, gdje se neizbježno pojavljuje i ona asocijacija iz filma Odiseja u svemiru 2001.gdje klavikula kojom je pračovjek naoružan, elipsom, tokom desetina hiljada godina postaje svemirski brod.
Frustracije naše civilizacije su ogromne, svako doba nosi stotine njih sa sobom, a glavna pitanja ljudske egzistencije u jednom smislu ostaju uvijek ista – kako smo postali ovo što danas mislimo da jesmo, i u kojem pravcu idemo? Najviše, što čovjek može jeste da napravi svoj unutrašnji sistem simbola i kodova kojim pokušava, prevashodno sebi, a onda i onome ko će to eventualno vidjeti, gledati i čitati i pokušati dekodirati, objasniti ili otkriti ono što unutar tog sistema postoji, a korespondira s onim izvanjskim, bilo ono ljudsko, zemaljsko ili se čak sumnjalo da potječe iz nekih drugih svjetova koji se nalaze u kosmosu, i strpljivo čekaju da budu otkriveni.
U tom smislu se može reći da je ovaj umjetnik jedinstvena pojava u nas. Bilo da je radio “male” skulpture ili radove velikog volumena koji rijetko da mogu izbjeći sudbinu da ih se posmatra monumentalistički, kao tragove u vremenu kojem nam se sve predstavljalo kao “veliko” i neuništvo, da bi nestalo u neljudskom raspadu svih vrijednosti, raspadu i ratu koji je naše dotadašnje živote rasuo u paramparčad, komadiće koji su se eksplozijom rasuli na sve strane svijeta ostavljajući nas da ih u ostacima naših života na zemlji pokušamo skupiti i uobličiti. I od njih pokušamo napraviti svojevrsne mostove nastavka iskustva, spone između prošlosti i budućnosti koju u nedostatku boljeg imena zovemo sadašnjošću. I u tome je Skopljak bio među prvima, svoje je potrete položio na zemlju, bolje rečeno u zemlju i kroz staklo ih ostavio da gledaju ono što se radi u njihovo ime, za njih ili zbog njih. A u čemu svi, posredno ili neposredno učestvujemo.
Piramide koje je tokom rata i opsade Sarajeva radio od ostataka stakla, drveta ili cigala, koje je ovaj hroničar pomalo naivno ali dobronamjerno nazvao “jelkama”, danas spadaju u najpoznatije, možda javno i najeksponiranije Skopljakove radove, a njihova čudesnost i začudnost upravo dolaze iz te reenergetizacije (regeneracije), nečega što je jednom srušeno, slomljeno ili razbijeno, a što ponovo treba sačinjavati i čini novi predmet, novi kvalitet i, samim tim, novi umjetnički (f)akt. Tako se, pomalo paradoksalno, umjetnik našavši u opkoljenom Sarajevu, protjeran i odvojen od porodice, kao u nekom zatvoru, našao u novom prostoru slobode, samo svog doživljaja materijala i prostora i radeći ono što najbolje zna napravio neke od najupečatljivijih svjedočanstava toga vremena. U njegovom slučaju stvar je ispala skoro Orwellovski: “sloboda je ropstvo”, a jedino nerobovanje ustaljenim konvencijama, zapravo, rađa slobodu. Kako ljudsku, tako i umjetničku.
Nastavak njegovog poslijeratnog djelovanja opet je obilježen metamorfozama. Sve je u promjeni i to Skopljak vrlo dobro zna: Svijet ostaje isti, ali se svjetovi mijenjaju iz sekunde u sekunde, ono što danas izgleda kao nepobitna činjenica, još jučer nije bilo predmetom razmatranja, a sutra već može biti prevaziđeno. U tim promjenama, bolje rečeno, u onoj magmi koja od njih preostaje rađaju se nove misli, nova djela i nova nagnuća.
Taj svjetlosni trag koji ostaje iza tih “dnevnih epoha”, kako ih je u jednom našem razgovoru nazvao umjetnik, ako ga znate vidjeti i prepoznati, može biti put u budućnost, ali i u prošlost, u neki vanvremenski svijet koji Mustafa Skopljak svojim radom kreira: Did, Buljarica, Lučica, Obad, Garac i Čundarac, su likovi kao izašli iz neke bajke, iz nekog boljeg i pravednijeg, ali u sebi sasvim samorazumljivog i podrazumijevajućeg svijeta u kojima se oni gledaju, igraju, vežu, jašu konje ili prolaze ispod duge. Ili dolaze u san, što je, zapravo, (pred)igra umjetnosti, koja kako smo vidjeli često ima bolan sadržaj, ali u slučaju ovog umjetnika ima i jednu vrstu ljekovitog karaktera, jer ponekad svojom duhovitošću i razigranošću zna zabaviti i nasmijati.
Vjerovatno zbog toga, ali i zbog još hiljada i tisuća razloga koje niti možemo niti nam je cilj dokučiti autor je ovu izložbu i grupu svojih radova nazvao “Igra s optimizmom?” Zašto baš tako, pitate se? Krajnji odgovor je nemoguće dati, ali već prvi pogled na ovaj skup crteža na platnu ili na ovčijoj koži, skulptura od žice presvučenih salvetom ili kombinovanih tehnika već gradi jedan novi, ako nije blazirano reći poseban doživljaj svijeta. Igra je osnovna ljudska potreba, nešto što leži u nama odavno prije nego smo postali svjesni svijeta u kojem jesmo. Optimizam, ulijevanje nade je pozitivni osjećaj svijeta, ali nije li naš optimizam, zapravo, već dotle iznevjeren da se možemo samo igrati s njime? U tom optimističkom kontekstu javlja se, zapravo, izigravanje igre, koje istovremeno biva igranje, ali i iznevjeravanje te igre, baš kao što osjećamo da je danas iznevjerena naša sadašnjost.
Taj hod po tankoj žici egzistencijalnoga, sva ta civilizacija kreditnih proizvoda, uniformnost bankovnih računa, države koje, zapravo, nisu ništa drugo nego kreditni objekti, filijale bjelosvjetske prevare eksploatacije pod izlikom ukrupnjavanja, sav taj naizgled neobavezni i površni, a tako utilitarni i apokaliptični spleen današnjeg svijeta, sav taj asocijacijski niz kao da se ogleda u radu nazvanom “Svetog Petra kajgana.” Jedna od najčešćih poslovica koje se koriste u jezicima naših naroda je upravo ona da će nešto koštati, ili košta ili je koštalo “kao svetog Petra kajgana?”Radi se, podsjetimo, o predanju koje označava malu podvalu, i dvostruko plaćanje njezine cijene. Dakle, ta kajgana je plaćena preskupo. Ovom izložbom, ali i cijelim svojim djelovanjem, Skopljak kao da pita sebe ali i sve nas – “koliko, zaista, košta Svetog Petra kajgana?” – pitajući, zapravo, šta je cijena života u ovakvom svijetu, i koliko je uopće, danas i ovdje, održiva i stvarna valorizacija svih stvari?
Jer, nalazimo se usred vremena u kojem su kriteriji srozani, a cijena materijalnog bivanja je previsoka za sve, osim za one koji su, izrazimo se Skopljakovom simbolikom, razbijali jaja kako bi kajgana Svetog Petra bila još skuplja. Bilo da jašu na konjima ili su povezani u krug, ili nas gledaju sa postekija Skopljakovi junaci su dijelom mitološki, a dijelom stvarni akteri današnjih događanja, a takvi likovi najbolje, u umjetničkom smislu, dočaravaju svijet u kojem pokušavamo živjeti, sa svim svojim snovima i zabludama.
Sveti Petar, navjestitelj Jevanđelja, neka vrsta Isusove desne ruke je u umjetnikovom imaginariju, zapravo, jedan od nas, u prenesenom značenju Neko ko hoće pojesti jedno jaje, ali mu današnje vrijeme to ne dozvoljava, jer možete živjeti samo ako trošite preko svojih mogućnosti i za novce koje nemate, kako podsjeća Franz Kafka, kupujete stvari koje vam ne trebaju. Onaj ko ima malo a i to želi podijeliti je, zapravo, Niko, mučenik ovoga vremena koji je, baš kao i u predanju o Svetom Petru zatražio da križ na kojem će ga mučiti okrenu naopako, jer nije dostojan Isusove smrti. Taj okrenuti križ, između ostalog, je cijela jedna civilizacija naspram koje stoji čovjek; koji je ako je na svojem putu i strani kao što je to Mustafa Skopljak, slab, blag i nikada do kraja uvjeren u značaj vlastitog postojanja.
“Toliko puta sam pokušao iznevjeriti sebe, ali nije išlo.” – povjerio se autoru ovih redaka jednom umjetnik.
I bolje je da nije. Jer da jeste, ne bismo svjedočili jednom blistavom radu, koji prati ljudski kvalitet, bez kojeg, ipak nema one supstance koju zovemo umjetnost, a bez koje svijet ne bi preživio, barem ne u ovom obliku. Bio bi, ako bi uopće postojao, siromašan. Kao što bismo mi bili siromašni i uskraćeni za Mustafu Skopljaka.
Ahmed Burić