Atif Kujundžić – O 5. bijenalu

Likovna umjetnost minijature ima dug i bogat razvojni put, od ukrasa na naoružanju i iluminacija na značajnim rukopisima, do slika u medaljonima, a rezultati imaju izuzetan značaj za povijesni razvoj likovnih umjetnosti općenito. Svaki povratak umjetnosti minijature, uvijek je povratak najbitnijim pitanjima likovnih umjetnosti i razrješavanju najznačajnijih problema u procesu vizualne identifikacije svijeta, a estetskih pitanja, posebno. Zato Bijenale minijature Bosne i Hercegovine koji organizira Bosanski kulturni centar Tuzla, ima izuzetan značaj i nesaglediv smisao.
Tuzla, grad s izraženim fenomenom tonjenja u svom najstarijem i središnjem dijelu, a tako i kontinuiranim propadanjem upravo onoga što Tuzlaci uz najveće napore i visoka ulaganja rado čuvaju i posebno vole, istovremno je grad nevjerojatnih umjetničkih uzleta, snohvatica i dosega. Pomenut ćemo neke, kako ne bi ostali tek nezapaženo ili samo za Tuzlu podrazumijevajuće pravilo estetskog preporađanja i opstajanja u ljepoti, u pronalaženju duboko humanističkih rješenja.

Svojevremeno, krećući iz osnovne škole Centar Tuzla s nadasve ambicoznom zamišlju, ak. slikar Mevludin Ekmečić podržan od revolucionara i ak. slikara Ismeta Mujezinovića i likovne sekcije koju je vodio, uspijeva formirati prvo Galeriju portreta istaknutih ličnosti, potom istu transformirati u Jugoslavensku galeriju portreta, danas Međunarodnu galeriju portreta – što će pratiti za to vrijeme naglašeno razvijena galerijska izdavačka djelatnost, te Internacionalni bijenalnalni festival portreta, što će potom biti obogaćeno i prošireno legatom Džems Haim Pinto i ateljeom Ismet Mujezinović – sve u svemu: do izrastanja likovne institucije visokog međunarodnog ugleda. Organizirajući Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona, najveći broj Tuzlaka procjenjivao je kako će nekadašnji Radnički dom Moša Pijade poznat po tome što ima dvoranu sa cca 1.000 sjedišta i preferira estradnu djelatnost internacionalnog nivoa, ili znamenita kuća na kraju grada u kojoj su povodom 60-godišnjice Husinske bune renovirane Velika dvorana – sa 611 luksuznih sjedišta, ali i ukinuta školjka za orkestar i preporođena Sala radičkog savjeta. No, tada se javljaju akademik Enever Mandžić, likovni kritičar Aleksandar Adamović i drugi likovni umjetnici s idejom Tuzla open space, a tako i s idejom o Bijenalu umjetnosti minijature BiH, kao duboko intimnom i pronicljivom zahtjevu da se krećući od malog i manjeg dobije puno više u bh. likovnoj umjetnosti, da se u posvema devastiranoj stvarnosti i biću gradskoga prostora poslijeratnoj BiH – zanovi estetski impuls. Ideja je naišla na punu podršku tadašnjeg direktora Salke Bukvarevića, a potom i Semira Fejzića. Baš, kao što je svojevremeno, Međunarodna galerija portreta Tuzla vratila ljudskom licu u likovnoj umjetnosti najprikladniju likovnu disciplinu i vid humanizacije, a bh. i jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti sam portret, već dobrano zanemaren, tako je Bijenale umjetnosti minijature BiH – bh. likovnoj umjetnosti vratio mogućnost traganja u dubini estetskog poriva s kojim, kao s estetskom utopijom, ali uistinu poticajnom i najdubljom energijom – likovna umjetnost opstaje kao vječna historija iluzija koja prije svega uvijek iznova oplemenjuje svoj rukopis. Istodobno, zahvaljujući istim ljudima, Galerija Bosanskog kulturnog centra Tuzla, postaje izuzetno frekventan izlagački prostor za sve vidove likovnih umjetnosti, možda čak, najfrekventniji u BiH.

Kako ovim povodom govorimo i o Tuzli kao kulturnoj sredini u kojoj se /a ne u nekoj drugoj ili bilo kojoj!/ događa već peti Bijenale umjenosti minijature BiH, koji poseže za dubinom umjetničkog i humanističkog znaka kao za osobnom stvarnošću i ljudskim humanističkim ishodom, primjeri izranjaju i nižu se kao plemenita i spasonosna nit koju grad Tuzla i njegovi ljudi – Tuzlaci – posebno likovni umjetnici – odani ljepoti i životnom smislu slijede. Hrvatsko kulturno društvo Napredak Tuzla pokrenulo je likovnu koloniju Breške, pojavile su se umjetnine koje učesnici kolonije ostavljaju kao dokaz o svome boravku i radu, a Franjevački samostan Svetih Petra i Pavla formira umjetničku galeriju Kristian Kreković. Samo rijetki znaju priču o tome kako je ak. slikar Mevludin Ekmečić godinama održavao prijepisku sa Kristianom Krekovićem, kako je i posjetio slikara u Palma de Malorci, ne bi li ga održao u vezi sa Tuzlom. Akademski slikar Mevludin Ekmečić i ugledni jugoslavenski galerist, u svojoj plemenitoj namjeri da Kristiana Krekovića vrati Tuzli, glupostima nekih ljudi zaduženih za praćenje ideoloških neprijatelja iz emigracije i nespretnih novinara – bio onemogućen. Ali, upornim radom Franjevaca Kristian Kreković – je dobio kuću i došao kući.

Skoro, pa uopće nije drugačija situacija s manifestacijom Cum grano salis i književnom nagradom Meša Selimović, odnosno, s pričom o slanici nakupljenoj u dubini zemlje i podzemnih prostora nastalih nekontroliranim izluživanjem – eksploatacijom kamene soli, slijeganja tla i nastajanja močvara – pingi – koje Tuzlaci pretvaraju u kompleks slanih jezera Panonica. Etc. Tuzla je takav grad i Tuzlaci su takvi ljudi, moćni i sposobni u svojim plemenitim namjerama za najveće poduhvate u oblikovanju osobnog usuda, boljeg i ljepšeg života, svoga grada koji bezuvjetno i beskonačno vole.

Peti Bijenale umjetnosti minijature Bosne i Hercegovine u Bosanskom kulturnom centru Tuzla 2009., širinom interesiranja i obiljem ljepote afirmira i najdalekosežnije zamisli o postavljenim ciljevima njegovoga organiziranja i prevazilazi državne okvire. U biti, minijatura se pojavljuje kao početak i kraj svake likovne zamisli, odnosno raison d’ etre umjetničkog likovnog poduhvata. Sada je sasvim nedvosmisleno, kako je rad na minijaturi /malom formatu/ sine qua non estetskog postignuća u likovnome djelu, umjetničkom komuniciranju s procesima vizualne identifikacije svijeta i to sasvim nezavisno o likovnoj disciplini i tehnici, jer, vladati minijaturom i detaljem, svakako znači i vladati likovnom zamišlju i vizualnom namjerom.

Meni